Juče je u Tuzli u 89. godini preminuo nekadašnji istaknuti sportski radnik Anto Raos. Raos je važio za velikog čovjeka dobrog srca i velikog humanitarca koji je u svakom trenutku bio spreman da pomogne. Bio je kažu omiljen među pozanicima, a krug ljudi s kojima se družio bio je veliki. Informacije o posljednjem ispraćaju Ante Raosa će biti poznate naknadno.
Anto Raos, general crveno-crne armije Nakon ispadanja iz Prve lige, u sezoni 1962/63., Sloboda je bila na koljenima. Igrači dovedeni s ciljem povrataka u društvo najboljih, uglavnom iz Crvene Zvezde, vraćeni su u Beograd, a klub iz Tuzle je ostavljen bez fudbalske i upravljačke infrastrukture. Koliko se vjerovalo u budućnost Slobode govori i činjenica da je izbornoj sjednici Skupštine kluba prisustvovalo svega desetak osoba.
Okupljeni drugovi zahtjevali su da na čelo kluba bude izabran Anto Raos, tada 32-godišnji inžinjer koji je u Zagrebu stekao akademsko znanje. Anto je za većinu drugova predstavljao čovjeka koji je u igračkim danima, prije odlaska na studije, pokazao veliku ljubav ka fudbalu i Slobodi, a po povratku u Tuzlu i rukovodeće sposobnosti koje su garantovale da će Klub biti u dobrim rukama.
No, Anto je na sjednici sebe predložio za potpredsjednika, koji bi operativno vodio cijeli klub, a za predsjednika, koji bi bio prvo lice Slobode, bivšeg istaknutog partizana i uglednog građanina, Slobodana Vokića. Tako je i bilo.
U prvim godinama, nakon preuzimanja Kluba, Raos je sa saradnicima počeo praviti ekipu koja će vratiti Slobodu u Prvu ligu. Odlučeno je da se napravi miks igrača iz tuzlanske regije i “stranaca“, za koje se smatralo da mogu pomoći klubu. Taj miks je polučio dobrim igrama i omogućio da Sloboda svih narednih godina bude u vrhu drugoligaške tabele.
“1968. godine smo igrali protiv Rijeke u finalnom dvomeču za ulazak u Prvu ligu. Prva utakmica na Tušnju je završena 3:0 na našu ekipu i niko nije vjerovao da se Rijeka može vratiti. Otišli smo na Rijeku odbraniti rezultat, no oni su dobili 4:0. Ja sam tada bio predsjednik Koksno-hemijskog kombinata u Lukavcu. I kada smo se vraćali autobusom, išli smo preko Doboja, ja sam odlučio da odmah izađem u Lukavcu i odem na posao, a bilo je pet sati ujutro. Želio sam izbjeći povratak u Tuzlu, zbog srama“, prisjetio se Raos scene iz davne 1968. godine.
Sloboda je naredne godine ponovo pokušala ući u Prvu ligu. Protivnik u finalnom dvomeču titogradska Budućnost. Neriješeno, 1:1, u Tuzli. U Titogradu, pred oko 10,000 gledatelja, 3:0 za Slobodu. Anto Raos, ponosni predsjednik, primao je čestitke čelnika Budućnosti i Fudbalskog saveza Jugoslavije. Sloboda je prvoligaš!
“Mi smo iz Titograda vratili avionom do Sarajeva. Nisam imao osjećaj da nas čeka neko nenormalno stanje, ali kada smo došli do aerodroma sačekalo nas je nekoliko hiljada naših navijača. Ispred aerodroma je sve bilo pokriveno našim zastavama. Formirana je kolona automobila i krenuli smo ka Tuzli. U Olovu i Kladnju su nas zasutavljali građani i predstavnici vlasti da čestitaju i daju nagrade. Kada smo došli na trg, pred Slobodu, sve je bilo dupke puno“.
Raos je u tri navrata bio na čelu Kluba. Nakon velikog uspjeha u Titogradu, te stabiliziranja ekipe u Prvoj ligi, poziciju je napustio 1970. godine. U teškim trenucima, na nagovor tadašnje predsjednice općine Tuzla, Emine Zaimović, pozvan je da preuzme Klub, 1984. godine. Bio je to četverogodišnji mandat u kojem je Raos stabilizirao Slobodu i vratio je u gornji dio prvoligaške tabele. Treći mandat započeo je u godini pred rat u BiH, a okončan je 1995. godine.
“U Slobodu sam uvijek dolazio kada je bilo problema i kada smo bili na dnu ligaške tabele, a odlazio sam iz stabilnog kluba, koji je bio u vrhu“, ponosno govori Raos.
Godine Slobodinog uspjeha, u periodima kada je Raos bio na čelu Kluba, vezane su i za ekonomski procvat tuzlanske privrede. Raos je bio jedan od ključnih ljudi te privrede, prvo kao predsjednik Koksare, a onda i kao generalni direktor Sodaso Holdinga.
“Tuzlanska privreda je uglavnom finansirala Slobodu. Koksara, Sodaso, Rudnici Kreka… Nismo mi previše izdvajali vlastitog novca, jer smo imali robu koja se kupovali i koju su svi morali kupiti. A mi smo onda malo uslovljavali kupce. Ako želiš našu robu onda moraš dati nešto za Slobodu. Tako smo mi zarađivali za naš Klub“, otkrio je Raos.
A da li je Sloboda zaista bila filijala Crvene Zvezde, kako se to u jugoslovenskim godinama pričalo?
“Nema govora o tome. Mi nikad nismo bili ničija filijala. Imali smo korektne odnose sa svim klubovima u ligi. Uvijek će biti priča. Ukoliko pobijedite nekoga, a od nekoga izgubite, javnost odmah počne praviti kalkulacije. Pouzdano znam da je Sloboda svoju bitku vodila samo na terenu“, iskreno govori Raos.
Interesantno je da sve upravljačke godine i uspjesi crveno-crnih fudbalera ne mogu zamjeniti jedan Antin dan iz vremena kada je nosio dres Slobode.
“Sa nepunih 17 godina igrao sam za prvi tim Slobode. Bilo je to na utakmici protiv Radnika, u Bijeljini. Ali u sjećanju mi je ostala prva utakmica koju sam igrao od početka, na domaćem terenu. Igrali smo protiv sarejevskog Milicionera. Takmičili smo se u Republičkoj ligi. Mene su stavili da igram lijevo krilo. Kada te stave na krilo to je i poruka da su te malo sklonili, da ne smetaš. I igramo prvo poluvrijeme, a ja ne mogu da primim loptu. I kada je primim odmah je predam protivniku. Publika je udaljena jedan metar od mene, odmah na ogradi. I čujem kako govore: Ko je ovog ubacio u igru? U poluvremenu sam mislio da više nikada neću zaigrati za Slobodu i jedva sam čekao kraj utakmice. A onda, početkom drugog dijela, nađem se pred golom protivnika. Vidim ispred mene lopta i prazan gol, a ja oklijevam da je ubacim u mrežu. Nekako se trznem i postignem taj gol. Poslije nekoliko minuta Huso Zaimović sa desne strane centrira loptu pravo meni na volej. Šutiram i postignem pogodak. Kakva radost! Publika mi govori: Bravo! Čujem kako pitaju: Ko je ovaj mali? Postignem ja i treći gol. E, u tih petanest minuta se promjeni cijeli moj fudbalski život“.
Od tog dana, 1946. godine, isprepletene su linije života našeg čika Ante i naše Slobode.